-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U razgovoru sa Dušanom Matićem, objavljenom u „Umjetnosti i kritici”, januara 1954. Jocić bilježi i Matićeve riječi povodom njegove upravo objavljene knjige „Bagdala”: „Ta cijela knjiga treba da kaže, Bagdala je jedno malo, slučajno brdo iznad Kruševca gdje sam provodio ferije u svom djetinjstvu. Prilikom jednog boravka tamo, sjećam se, ugledao sam austrijske zarobljenike kako leže duž trotoara, izmršavljeli, prozirni i nestvarni sa plavim očima okrenutim k nebu. Tada sam napisao prvu pjesmu, pamtim i sad da se zvala „Oči”. Bila je štampana, mislim, u Radničkim novinama...”

Podsjećaju se i vremena nadrealizma, a Matić Jociću kaže da je za njega nadrealizam završen 1932. godine i da na to vrijeme gleda kao na romantizam – pokret je trajao kratko i brzo se raspao. Nije mu Matić bio nesimpatičan, kao ranije, tih tridesetih. Sada ga ovako opisuje: „Visoko čelo, tanka duga usta, izražen nos, jake bore od nosa do usana. Uvijek me čudilo kako to grubo snažno isklesano lice djeluje vrlo profinjeno, utančano. Čitao se umor između njegovih vjeđa, gdje su kao u kamenu počivale dvije duboke urezane brazde. Dosta smo dugo sjedjeli...”

Jocićeva besparica je bila vječita – neprekidno je kuburio s novcem. Išao je iz besparice u besparicu, jedva sastavljajući kraj s krajem. Upravi Udruženja književnika Srbije piše i 3. jula 1954. godine. Jednako je nezadovoljan, kako svojim položajem u društvu, tako i finansijskim. O ovome najbolje govori njegova ispovijest u dugom pismu upravi Udruženja pisaca Srbije od 22. oktobra 1954. godine, koja završava riječima: „Čudilo bi me ako i poslije ovog Uprava Udruženja književnika ostane gluva i nijema i najzad slijepa...”

Ne zna se da li je Uprava nešto preduzela, ali poslije tog njegovog pisma njegove knjige su „krenule”. Najprije je te godine novosadsko izdavačko preduzeće Bratstvo-jedinstvo objavilo njegov roman „I s tobom sama”, melanholičnu priču o Kosari i Momčilu, njihovom životu u Beogradu...

U „Mladoj kulturi” predstavlja knjigu pjesama Oskara Daviča „Flora” i kaže da se Davičo prilikom pisanja ove knjige „ispomagao...pisanjem Miodraga Pavlovića”. Onda napominje: „Davičo kao da nikad nije u jednom smislu prešao svoju osmu, devetu godinu, kao da nikad nije mogao da povjeruje u jedan izistinski život potpuno...”

Potom skreće pažnju Daviču „da se danas zna šta je hermetska, zgusnuta poezija i po težini i po smjesi, samo da je on nema u svakoj kesi, da nijesu u stanju te njegove podjetinjale i neodgovorne ruke da drže njene ključeve”. Ovo je bio prilično hrabar tekst, hrabra kritika, s obzirom na Davičevu moć i u literaturi a i u dnevnopolitičkom životu. Ljupče, kako ga je zvao Davičo, mogao je, međutim, da mu kaže šta hoće, znali su se međusobno, a i jedan i drugi bili su erotomani prvog reda.

U ljeto 1956. godine Ljubiša Jocić skupio je nešto para i otputovao u Pariz kao u banju: obilazio je ćumeze Monmartra, gdje je nekad stanovao, odlazio u kafane Monparnasa, družio se sa starim znancima, predvodnicima nadrealističkog pokreta. Posjetio je Bretona; ovaj mu je poklonio svoju novu knjigu, zbirku stihova „Bjekstvo u prirodu”, s posvetom „Ljubiši Jociću kao veliki znak razumijevanja. A na pijesku kao neizbrisivi znak života, Andre Breton, Pariz, 14. juna 1956.”

Cher Maitre – tako je Jocić zvao drage ljude, a i oni su njega tako zvali, iz milošte. Ovo se naročito često čulo u „Prešernovoj kleti”, u podrumskim prostorijama kafane, čiji su redovni posjetioci bili pisci, slikari, muzičari... sve noćobdije što redovno dočekuju jutro i prvi burek za preostale pare. Ali, kako tvrdi jedan od pripadnika najmlađe generacije pjesnika iz tog vremena – Božidar Šujica, većina posjetilaca „Kleti” gladovala je, a poslednji dinar davali su za čorbasti pasulj i malo crnog vina.


(NASTAVIĆE SE)

---